Rad, socijalno staranje i dobrobit: Smanjivanje rodnih razlika

Dok se pravni okvir razvija, praksa zaostaje. Iako je stopa nezaposlenosti značajno opala – sa 24,3% u 2021. na 13,95% u 2023. godini – žene i dalje predstavljaju većinu nezaposlene populacije.

Stopa ekonomske neaktivnosti takođe je veća među ženama, koje čine 59,6% ukupnog radno neaktivnog stanovništva. Žene najčešće navode neplaćenu brigu o drugima i poslove u vezi s domaćinstvom kao glavni razlog zašto aktivno ne traže zaposlenje, što je odraz kulturnih očekivanja u vezi s ulogom žene u porodici.

Istovremeno, žene u Crnoj Gori nastavljaju da zarađuju u prosjeku 21,6% manje od muškaraca , što znači da zarađuju za svaki euro koji zarađuje muškarac, žena zarađuje 0,78 eura. Ovo odražava šire horizontalne i vertikalne razlike na tržištu rada. Žene su često koncentrisane u slabije plaćenim sektorima i nedovoljno su zastupljene na pozicijama donošenja odluka.

Percepcije javnosti takođe pojačavaju ove strukturne barijere. Prema istraživanju UNDP-a , svaki drugi građanin/ka vjeruje da poslodavci imaju pravo da od kandidatkinje za radno mjesto traže da dokaže da nije trudna. Osim toga, preko 50% ispitanika vjeruje da muškarci treba da rade, a žene da brinu o porodici. Riječ je o uvjerenju koje je posebno rašireno među muškarcima. Ove percepcije nisu samo zastarjele – one su štetne, jer doprinose pristranosti pri zapošljavanju, nejednakosti u zaradama i opštoj marginalizaciji žena u radnoj snazi. Podaci koji se odnose na pojedinačne sektore potvrđuju ove trendove:

Žene su najzastupljenije u obrazovanju (78%), zdravstvu i socijalnom radu (75%) i maloprodaji (57%), dok ih praktično nema u građevinarstvu, energetici i saobraćaju. Iako žene dominiraju u sektorima koji se tradicionalno smatraju „ženskim“, njihov uspon na ljestvici unutar ovih oblasti često je blokiran i kulturnim očekivanjima i institucionalnim predrasudama. Svega 35,9% predstavnica u zakonodavnom tijelu i visokih zvaničnica su žene.

Zdravstvena zaštita u Crnoj Gori regulisana je trima glavnim zakonima: Zakonom o zdravstvenoj zaštiti, Zakonom o pravima pacijenata i Zakonom o obaveznom zdravstvenom osiguranju. Ovi zakoni garantuju nediskriminišući pristup visokokvalitetnoj zdravstvenoj zaštiti za sve građane i štite prava pacijenata na privatnost, informisani izbor i pravovremenu njegu.

Međutim, zdravstveni ishodi i pristup zdravstvenoj zaštiti nisu podjednakog kvaliteta. Žene, koje čine 50,8% ukupnog stanovništva Crne Gore žive duže od muškaraca, ali su često lošijeg zdravstvenog stanja. Očekivani životni vijek žena nedavno je opao za 8,4 mjeseca , a žene prijavljuju lošije zdravlje u odnosu na muškarce, što odražava regionalni trend zabilježen u procjenama zdravlja širom EU.

Ključno je to što se žene u Crnoj Gori suočavaju sa zdravstvenim izazovima specifičnim za njihov pol. Selektivni abortus na osnovu pola iskrivio je prirodni odnos pola rođene djece, što je dovelo do projekcija da će za 20 godina biti 8.000 manje žena nego muškaraca. Usluge podrške reproduktivnom zdravlju, uključujući skrining raka dojke i grlića materice, postoje, ali se nedovoljno koriste ili se koriste s kašnjenjem. Rak dojke ostaje vodeći uzrok smrti od raka kod žena, pri čemu se veliki broj slučajeva dijagnostikuje u uznapredovalim fazama ove bolesti. Rak grlića materice se takođe visoko kotira na listi uzroka smrtnosti, a Crna Gora bilježi najvišu stopu incidencije i smrtnosti od raka grlića materice u Evropi.

Inicijative poput Nacionalnog programa za skrining raka grlića materice i kampanja za vakcinaciju protiv HPV-a predstavljaju napredak u javnom zdravlju, iako pokrivenost i nivo informisanosti ostaju varijabilni. Vakcinacija je proširena na oba pola, a više od 7.300 djevojčica primilo je vakcinu od početka programa.

• proširenje pristupa digitalnim tehnologijama, naročito u ruralnim područjima;
• prikupljanje zdravstvenih podataka razvrstanih po polu;
• dizajniranje rodno osjetljivih digitalnih rješenja i usluga;
• poboljšanje digitalne pismenosti među ženama.

Iako su strateške obaveze jasno definisane, nedostatak jasnoće u pogledu njihove konkretne primjene i praćenja ostaje ključni izazov. Digitalni zdravstveni sistem koji je istinski rodno osjetljiv mora da uključuje sve i aktivno smanjuje razlike u pristupu, sigurnosti i ishodima. Štaviše, neophodno je usvojiti novu nacionalnu strategiju za seksualno i reproduktivno zdravlje, budući da je prethodni strateški dokument istekao 2020. godine. Ključna pitanja poput planiranja porodice, liječenja neplodnosti, seksualno prenosivih infekcija i ostvarivanja seksualnih prava i dalje su slabo zastupljena u nacionalnom političkom okviru.

Ukrštanje zdravstva i tržišta rada jasno ukazuje na to kako se rodne nejednakosti dodatno produbljuju unutar različitih sistema. Kad se od žena očekuje da nose dvostruki teret neplaćene njege i potcijenjenog profesionalnog rada – a istovremeno moraju da se snađu u zdravstvenim sistemima koji ne zadovoljavaju u potpunosti njihove potrebe – njihove mogućnosti za društveno i ekonomsko učešće su ograničene. Crna Gora ima zakonodavne alate i strateške temelje za rješavanje ovih izazova. Ono što je sada potrebno jeste koordinisana implementacija, kontinuirano prikupljanje podataka i volja da se rodna ravnopravnost prepozna kao prioritetni stub socijalne pravde i nacionalnog razvoja.